Skip to main content

Nestabilnost ručnog zgloba

Ručni je zglob iznimno složene građe što mu omogućuje izrazito velik opseg pokreta. Tvore ga palčana i lakatna kost te triangularni vezivno-hrskavični kompleks s jedne strane i sedam karpalnih kostiju poredanih u dva reda s druge strane.

Ligamenti ručnog zgloba

Stabilnost ručnog zgloba i karpalnih kostiju održavaju brojni ligamenti koji se podijeljeni u dvije skupine:

  • ekstrinzični ligamenti koji povezuju karpalne kosti s palčanom i lakatnom kosti
  • intrinzični (interosealni) ligamenti koji povezuju karpalne kosti.

Najvažniju ulogu u stabilnosti ručnog zgloba, osobito proksimalnog reda kostiju imaju interosealni ligamenti, i to u prvom redu skafolunatni i lunotrikvetralni ligamenti.

Ozljede ligamenata ručnog zgloba

Ozljede ligamenata u području ručnog zgloba najčešće nastaju prilikom pada na dlan ispružene ruke pri čemu dolazi do hiperekstenzije ručnog zgloba i tada se javlja u prvom redu ozljeda skafolunatnog ligamenta. Rjeđe ozljede ručnog zgloba nastaju prilikom pada na dorzum šake (nadlanicu) pri čemu dolazi do hiperpronacije i ozljede s ulnarne strane (strane lakatne kosti), tj. lunotrikvetralnog ligamenta.

Karpalna nestabilnost može se definirati kao nedostatak ligamentarne i koštane potpore dovoljne da održe stabilnost ručnog zgloba te dolazi do poremećaja ravnoteže statičkih i dinamičkih sila u ručnom zglobu pri svakodnevnim aktivnostima. Nestabilnost ručnog zgloba može nastati zbog izolirane ozljede ligamenta ili kao udružene ozljede, obično kod prijeloma čunjaste kosti ili distalnog radijusa te kao posljedica loše sraslih ili nesraslih prijeloma u području ručnog zgloba. Ozljede ligamenata mogu biti istegnuća, djelomične rupture i potpune rupture ligamenata.

Kod ruptura ligamenata ručnog zgloba javljaju se različiti oblici nestabilnosti i postoje brojne i kompleksne podjele i klasifikacije.

Mayfield je podijelio nestabilnosti ručnog zgloba u 4 stadija:

  1. stadij – ozljeda skafolunatnog ligamenta
  2. stadij – dodatna ozljeda kapitolunatnog ligamenta
  3. stadij – dodatna ozljeda trikvetrolunatnog ligamenta – dovodi do perilunatne dislokacije
  4. stadij – dodatna ozljeda radiokarpalnog ligamenta –  dovodi do luksacije lunatuma

Karpalna nestabilnost može biti statička – prisutna je u mirovanju, te dinamička – javlja se samo prilikom pokreta u ručnom zglobu.

Dijagnostika

Prilikom pregleda bolesnik se žali na bolnost u području ručnog zgloba. Potrebno je učiniti detaljan klinički pregled, odrediti mjesto palpatorne bolnosti te izvršiti specijalne kliničke testove. Obavezno je učiniti radiološku obradu koja se sastoji od standardnih snimki ručnog zgloba, snimki u radijalnoj i ulnarnoj abdukciji te PA snimci sa stisnutom šakom. Važno je napomenuti da nestabilnost ručnog zgloba ne mora biti vidljiva na standardnim RTG snimkama. Stoga je potrebno učiniti i MR artrografiju ručnog zgloba kako bi se odredilo točno mjesto i opseg ozljede.  Specijalna bolnica za ortopediju i traumatologiju Akromion pruža usluge specijalističkih pregleda i dijagnostike koristeći najsuvremeniju tehnologiju.

Liječenje

Liječenje istegnuća i djelomičnih ruptura u Specijalnoj bolnici za ortopediju i traumatologiju Akromion sastoji se u imobilizaciji ručnog zgloba udlagom. U slučaju potpune rupture liječenje je izrazito kompleksno, ovisi o stupnju nestabilnosti, odnosno broju ligamenata koji su rupturirani i vrsti nestabilnosti te radi li se o akutnoj ili kroničnoj ozljedi. Kod ozljeda jednog ligamenta liječenje može biti neoperacijsko, ali je u većini slučajeva potrebno operacijsko liječenje, artroskopski ili otvoreno. Način liječenja ovisi o stupnju nestabilnosti. Kod dinamičkih nestabilnosti moguće je artroskopsko liječenje koje se sastoji od čišćenja oštećenog ligamenta i stabilizacije pomoću Kirschnerovih žica kroz kožu.

Kod akutne ozljede moguće je učiniti i popravak ligamenta, šivanje pomoću specijalnih koštanih sidara s koncima. Ukoliko se radi o kroničnoj ozljedi, liječenje ovisi o vrsti ozljede, tipu nestabilnosti te je li došlo do razvoja degenerativnih promjena. Ukoliko nije došlo do razvoja degenerativnih promjena, liječenje se sastoji u transpoziciji tetiva i/ili ligamenata, a ako su nastale degenerativne promjene, potrebno je učiniti neki od oblika artrodeze, odnosno ukočenja zgloba.