fbpx Skip to main content

Ruptura distalne tetive bicepsa nadlaktice

Ruptura tetive bicepsa najčašće kod muškaraca izmešđu 30 I 50 godina

Dvoglavi mišić nadlaktice (m. biceps brachii) sastoji se od duge glave koja polazi sa supraglenoidalne kvržice na lopatici i kratke glave koja polazi s korakoidnog nastavka lopatice. Završava u području lakta sa zajedničkom tetivom koja se hvata na izbočinu na palčanoj kosti (tuberozitas radijusa), dok aponeuroza bicepsa polazi s muskulotendinoznog dijela mišića i hvata se na ulnarni dio površne fascije.

Ruptura distalne tetive bicepsa nadlaktice javlja se kod ekscentrične kontrakcije (opterećenje kod kojeg dolazi do napinjanja – kontrakcije mišića uz njegovo izduživanje) mišića pri jakom opterećenju ruke sa savijenim laktom kao pri podizanju tereta ili utega. Ruptura distalne tetive bicepsa najčešće se javlja kod muškaraca u tridesetim i četrdesetim godinama života, obično na dominantnoj ruci. Rizični faktori koji povećavaju vjerojatnost nastanka rupture su pušenje i osobito upotreba anaboličkih steroida te podizanje utega.

Klinička slika rupture distalne tetive bicepsa

Kad nastane ruptura bolesnici obično pri podizanju tereta osjete iznenadnu bol, uz ponekad čujan fenomen pucanja i osjećaj da je nešto puklo u laktu. Nakon toga ne mogu savinuti lakat zbog bolova, a može se u području lakta pojaviti oteklina i hematom. Međutim, ako se bolesnik odmah ne javi liječniku tegobe se već nakon nekoliko dana značajno smanjuju. No, ako bolesnik ne traži liječničku pomoć duže vrijeme nastaje kronična ruptura distalne tetive bicepsa. Bolesnici s kroničnom rupturom bicepsa tek kad ponovno opterete ruku većim teretom primijete promijenjen izgled mišića. Mišić se povlači prema gore pa bolesnici imaju osjećaj slabosti i ponekad bolove zbog većeg ili dužeg opterećenja ruke i tada se javljaju liječniku.

Klinički pregled sastoji se od anamneze, razgovora liječnika s bolesnikom – o tome što se dogodilo pa bolesnik detaljno opisuje simptome i mehanizam nastanka ozljede – te fizikalnog pregleda. Kod akutne rupture liječnik može pronaći oteklinu i hematom s prednje strane lakta, otežane i bolne pokrete fleksije (savijanja) lakta i osobito supinacije (rotacije podlaktice prema van kad se dlan postavlja prema gore) podlaktice. Za dijagnozu rupture distalne tetive bicepsa važan je kuka test ili hook test kod kojega bolesnik postavlja ruku u položaj fleksije lakta od 90 stupnjeva uz punu supinaciju podlaktice. Pritom liječnik pokušava kažiprstom poput kuke zakvačiti tetivu bicepsa s prednje strane lakta. Ako je došlo do rupture liječnik neće moći prstom zakvačiti napetu tetivu bicepsa. Drugi test je stiskanje bicepsa (biceps squeeze test) kod kojega se bolesnikova ruka nalazi opuštena u njegovom krilu u položaju blage pronacije i fleksije lakta oko 60 stupnjeva. Liječnik s obje ruke čvrsto pritišće trbuh mišića i ako ne dođe do rotacije podlaktice prema van (supinacije) test je pozitivan, odnosno došlo je do rupture distalne tetive bicepsa. Kod kroničnih ruptura distalne tetive bicepsa pozitivni su i test kuke i test stiskanja bicepsa, ali najupečatljiviji nalaz je povlačenje trbuha bicepsa prema gore (znak Popaj), oslabljena supinacija podlaktice u prvom redu te malo oslabljena snaga fleksije lakta.

Slikovna obrada rupture distalne tetive bicepsa

Uz klinički pregled treba napraviti i slikovnu obradu koja se sastoji od RTG-a, ultrazvuka i, ako je to potrebno, magnetne rezonance (MR-a). RTG lakta nam ukazuje i na druge moguće ozljede te prikazuje je li došlo do avulzije, otrgnuća koštanog hvatišta s palčane kosti. Ultrazvuk je vrlo važna slikovna metoda koja izrazito dobro pokazuje meka tkiva tako da možemo precizno odrediti je li došlo do rupture tetive te koliko se tetiva povukla (retrahirala) prema mišiću. Ponekad treba napraviti i magnetnu rezonancu koja nam još preciznije pokazuje mjesto rupture tetive i stupanj retrakcije tetive, što nam je vrlo bitno kod djelomičnih (parcijalnih) i kroničnih ruptura tetive distalnog bicepsa. Za tu svrhu se koristi i posebni namještaj bolesnika u MR uređaju, takozvani FABS pogled (položaj Fleksije, ABdukcije i Supinacije ruke) kako bi se što bolje prikazala sama tetiva.

Liječenje rupture distalne tetive bicepsa

Kad nastane ruptura distalne tetive bicepsa dolazi do povlačenja (retrakcije) tetive prema proksimalno (prema gore), tj. prema trbuhu mišića. Unutar same tetive postoje kontraktilne stanice koje povlače njene otrgnute krajeve tako da se tetiva skvrčava. Također, kao i kod svake ozljede tijelo započinje s upalnim procesom cijeljenja što dovodi do nastanka fibroznog, ožiljnog tkiva na kraju tetive koja se nalazi daleko od svog anatomskog hvatišta. Zbog svih tih navedenih razloga treba čim ranije napraviti refiksaciju tetive na njeno anatomsko hvatište. U Specijalnoj bolnici Akromion pristupamo tetivi bicepsa kroz jedan operacijski rez i fiksiramo je pomoću konaca i titanijske pločice koja se usidri na palčanoj kosti te dodatnog vijka njenom anatomskom hvatištu na palčanoj kosti. To omogućuje ranu upotrebu ruke nakon operacije bez značajnijeg opterećenja ruke kroz šest tjedana kako bi se omogućilo cijeljenje tetive za kost, nakon čega slijedi proces rehabilitacije. Za proces rehabilitacije je također jako važno vrijeme koje je proteklo od ozljede do operacijskog zahvata – što je to vrijeme kraće dolazi do manje retrakcije tetive i manjeg skraćenja mišića što omogućuje brži oporavak. U Specijalnoj bolnici Akromion izvodimo i rekonstrukcijske zahvate za kronične rupture distalne tetive bicepsa. Naime kod tih ruptura dolazi do značajne retrakcije tetive i skraćenja mišića pa treba premostiti veliki razmak između kraja tetive i koštanog hvatišta koji je obično nekoliko centimetara. Za te zahvate koristimo tetivu semitendinozusa uzetu sa stražnje strane koljena bolesnika. Tu tetivu fiksiramo za bataljak tetive bicepsa i fiksiramo za anatomsko hvatište na palčanoj kosti te fiksiramo pomoću koštanih sidara i konaca. Nakon operacije također je potrebno razdoblje mirovanja te imobilizacija i rehabilitacija ruke.

Neoperacijsko liječenje provodi se samo kod starijih bolesnika te kod bolesnika s brojnim udruženim bolestima kod kojih bi operacijski zahvat predstavljao značajan rizik za njihovo zdravlje.