Artroskopija kuka – Autocart metoda

Artroskopija kuka

Hrskavica se teško obnavlja, ali danas joj možemo dati novu priliku – AutoCart metoda

Dr. Nenad Medančić, specijalist ortopedije i traumatologije te aktivni član Međunarodnog društva za očuvanje zgloba kuka (ISHA), stručnog udruženja posvećenog artroskopiji i očuvanju kuka, govori o suvremenim mogućnostima liječenja oštećenja zglobne hrskavice. Poseban naglasak stavlja na AutoCart metodu, koja koristi vlastitu hrskavicu pacijenta za popravak ograničenih oštećenja zglobne površine. Objašnjava kako se zahvat izvodi artroskopski, kojim je pacijentima namijenjen i zašto je očuvanje prirodnog zgloba jedan od važnih ciljeva suvremene ortopedije.

DR. NENAD MEDANČIĆ specijalist ortopedije i traumatologije Bol u zglobu ne mora uvijek značiti da je jedino rješenje umjetni zglob. Suvremena ortopedija sve se više okreće očuvanju vlastitog zgloba i biološkim metodama kojima pokušavamo obnoviti oštećenu zglobnu površinu. O tome smo razgovarali s ortopedom dr. Nenadom Medančićem, koji je AutoCart metodu primijenio artroskopski kod osteohondralnog oštećenja glave bedrene kosti. „Najveći uspjeh nije uvijek zamijeniti zglob. Ponekad je najveći uspjeh uspjeti ga sačuvati.”

Što je zapravo zglobna hrskavica i zašto je toliko važna?

Dr. Medančić: Hrskavica je jedan od ključnih elemenata svakog zdravog zgloba. Prekriva krajeve kostiju i stvara izrazito glatku površinu koja omogućuje da se dvije kosti kreću jedna prema drugoj uz minimalno trenje. Istodobno raspoređuje opterećenje i amortizira sile koje svakodnevno prolaze kroz zglob. Kada je hrskavica zdrava, gotovo uopće ne razmišljamo o njoj. Problem nastaje kada se jednom značajnije ošteti jer ima vrlo ograničenu sposobnost spontanog cijeljenja.

Zašto se hrskavica tako teško obnavlja?

Za razliku od većine drugih tkiva, zglobna hrskavica nema vlastitu krvnu opskrbu. Stanice hrskavice, hondrociti, nalaze se unutar vrlo specifičnog izvanstaničnog matriksa i mogućnosti regeneracije nakon ozljede relativno su male. Zato veće oštećenje hrskavice često ne možemo promatrati kao običnu ranu koja će jednostavno zacijeliti.

Je li hrskavica jednolično tkivo?

Ne. Histološki razlikujemo četiri zone zglobne hrskavice: površinsku, prijelaznu, duboku i kalcificiranu zonu. Svaka ima drugačiju organizaciju stanica i kolagenih vlakana te drugačiju biomehaničku funkciju. Ta slojevita arhitektura jedan je od razloga zbog kojih je tako teško kirurški ponovno stvoriti tkivo koje će imati karakteristike potpuno zdrave hijaline hrskavice.

Kako uopće dolazi do oštećenja?

Postoje dva velika mehanizma. Prvi je traumatski. Kod ozljede se može odlomiti ili oštetiti ograničeni dio hrskavice, ponekad zajedno s dijelom kosti ispod nje. Tada govorimo o fokalnom hondralnom ili osteohondralnom oštećenju. Drugi proces je kroničan i degenerativan. Tijekom godina mijenjaju se kvaliteta, debljina i biomehanička svojstva hrskavice. Ako proces napreduje, nastaju degenerativne promjene i u konačnici artroza.

Znači li oštećena hrskavica automatski artrozu?

Ne. Pacijent može imati relativno mali, jasno ograničeni defekt, dok je ostatak zgloba očuvan. Upravo su takve situacije posebno zanimljive za metode očuvanja zgloba. Kod uznapredovale artroze problem više nije jedna lokalna lezija hrskavice, nego bolest cijelog zgloba. Tada metode fokalne reparacije imaju znatno ograničenije indikacije.

Može li se hrskavica danas stvarno popraviti?

Možemo pokušati reparirati oštećenu zglobnu površinu, ali riječ regeneracija treba koristiti oprezno. Cilj je stvoriti što kvalitetnije reparacijsko tkivo, obnoviti kontinuitet zglobne površine, smanjiti simptome i, kada je moguće, sačuvati prirodni zglob. Postoji više metoda: od stimulacije koštane srži i osteohondralnih transplantata do implantacije stanica i suvremenih tehnika korištenja vlastitog hrskavičnog tkiva.

AUTOCART: VLASTITA HRSKAVICA KAO MATERIJAL ZA REPARACIJU

Što je AutoCart?

Pojednostavljeno, koristimo vlastito hrskavično tkivo pacijenta. Tijekom istog operacijskog zahvata uzimamo malu količinu odgovarajućeg hrskavičnog odnosno osteohondralnog tkiva, pripremamo ga u vrlo sitne fragmente i stvaramo biološki graft kojim ispunjavamo prethodno pripremljeni defekt. Prednost koncepta je što se sve odvija u jednom operacijskom aktu. Nema potrebe da pacijentu prvo uzmemo stanice, uzgajamo ih u laboratoriju i zatim ga ponovno operiramo.

Zašto je vlastita hrskavica zanimljiva?

Jer u područje oštećenja ne stavljamo samo inertni materijal. Koristimo autologno tkivo koje sadrži vlastite hrskavične stanice i izvanstanični matriks, a pripremljeni graft postavljamo u defekt i stabiliziramo kako bi dobio uvjete za integraciju i stvaranje reparacijskog tkiva. To je biološki vrlo zanimljiv koncept: koristimo potencijal vlastitog tkiva kako bismo pokušali rekonstruirati oštećenu zglobnu površinu.

Vi ste ovu metodu primijenili i unutar kuka?

Da. Upravo je to ono što mi je kod ovog slučaja bilo posebno zanimljivo. Radilo se o pacijentici s fokalnim osteohondralnim oštećenjem glave femura. Umjesto klasičnog otvorenog pristupa, zahvat smo napravili minimalno invazivno, artroskopijom kuka. Kroz male artroskopske pristupe ušli smo u zglob, identificirali i procijenili lezije te pripremili područje koje je zahtijevalo rekonstrukciju.

Odakle ste uzeli hrskavicu?

U ovom slučaju iskoristili smo vlastito hrskavično tkivo dobiveno s područja manje CAM deformacije koje se ionako obrađivalo tijekom artroskopskog zahvata. Tkivo je obrađeno u sitne fragmente i pripremljeno kao autologni hrskavični graft. Njime smo ispunili dublju osteohondralnu leziju koja je sezala do kosti.

Kako graft ostaje na tako zahtjevnom mjestu?

Defekt se mora precizno pripremiti, zatim se u njega artroskopski postavlja pripremljeni graft te stabilizira biološkim načinom fiksacije. Sve to radite kroz nekoliko malih pristupa, gledajući unutrašnjost zgloba kamerom. U kuku je to posebno zahtjevno zbog dubine zgloba, ograničenog prostora za rad i činjenice da rekonstrukciju radimo na površini koja će ponovno biti izložena velikim opterećenjima.

Što se nakon toga događa u zglobu?

Počinje biologija cijeljenja. Ideja je da se implantirano autologno tkivo integrira u područje defekta i sudjeluje u stvaranju reparacijskog tkiva. Zato je jednako važan i postoperativni period. Takvom zglobu treba dati vrijeme prije punog opterećenja. Kod hrskavice nema prečaca. Kirurgija traje nekoliko sati, ali biologija traje mjesecima.

Može li AutoCart zamijeniti umjetni kuk?

Ne, i to nije njegova svrha. Kod uznapredovale artroze i teško oštećenog zgloba totalna endoproteza kuka ostaje iznimno uspješno liječenje. Ali kod mlađeg ili aktivnog pacijenta koji ima lokalizirano oštećenje, a ostatak zgloba je očuvan, cilj je sasvim drugačiji. Tada želimo, ako postoje dobre indikacije, sačuvati vlastiti zglob što je dulje moguće.

Je li to budućnost ortopedije?

Jedan od važnih smjerova sigurno jest. Ortopedija više nije samo disciplina u kojoj oštećeni dio odstranimo i zamijenimo umjetnim. Sve više pokušavamo razumjeti biologiju tkiva i spojiti je s preciznom minimalno invazivnom kirurgijom. Artroskopija nam omogućuje da dođemo do duboko smještenog zgloba kroz nekoliko malih pristupa, a biološke metode daju nam mogućnost da pokušamo rekonstruirati ono što je oštećeno.

Najveći uspjeh nije uvijek zamijeniti zglob. Ponekad je najveći uspjeh uspjeti ga sačuvati.

DR. NENAD MEDANČIĆ

VIDEO OPERATIVNOG ZAHVATA